Kako se nositi sa diskriminacijom?

Svako je barem jednom u životu osjetio na vlastitoj koži neki oblik diskriminacije. Neko rjeđe, a neko češće. Ta riječ je postala nažalost dio našeg svakodnevog vokabulara, a posljedice diskriminacije mogu biti ogromne. Diskriminacija je mnogo više od neprijatnog osjećaja, ona doista utiče na život pojedinca, a kada su zahvaćene cijele grupe ljudi, onda utiče i na samo društvo. Nijedna osoba nije u potpunosti imuna na diskriminaciju jer  mnogi faktori mogu da budu podloga za diskriminatorno ponašanje: spol, starosna dob, rasa, socijalni status, seksualna orijentacija, nivo obrazovanja, religijska uvjerenja.

Ja lično pripadam grupaciji stanovništva koja je izuzetno podložna diskriminaciji. Iako ta diskriminacija nije direktna, vidljiva je u mnogim aspektima mog života.  Imala sam sreću da me niko nije izvrijeđao diretkno na osnovu mog invaliditeta, iako znam ljude koji su to doživjeli. Neću sada navoditi sve aspekte diskriminacije sa kojom se susrećem svakodnevno, ali želim da podijelim svoja iskustva o tome kako se nositi sa diskriminacijom.

Promjena fokusa

Prva reakcija kada naiđem na neku diskriminatornu situaciju je stres.  Ono što se dešava kada pojedinac naiđe na diskrimanciju jeste osjećaj manje vrijednosti i nepripadanja. Nije se lako nositi sa takvim osjećajima. Zato je bitno održati fokus na aspekte života koje nas usrećuju, posebno kada se diskriminacija sa kojom se susrećemo ne može odmah promijeniti.  Aktivnosti u kojima uživamo (sport, neki hobi, meditiranje) pomažu da se oslobodimo stresa, odličan su način da se izborimo sa negativitetom.                                                                                                                                                                                          

Podijelite osjećanja

Ono što meni uvijek pomogne pri osjećaju manje vrijednosti jeste razgovor sa bliskim ljudima. Često je veoma lako ‘’zakačiti’’ se za negativan osjećaj, ponovo ga iznova proživljavati. Zato je jako bitno naći nekoga ko može biti ispušni ventil kada se desi negativna situacija i ko će znati da nam ukaže da sva stvarnost nije tako tamna.

Nađite podršku

bilo da se radi o  porodici, prijateljima, online grupi podrške ili stručnoj osobi, uvijek se treba pronaći podrška. Prečesto mislimo da se samo samo mi susrećemo sa nekom vrstom probelma, ali to nije tako. I upravo ta podrška nam može ukazati na to.  Postoje ljudi koji su to već prošli, koji mogu razumjeti i dati odlične savjete kako se nositi sa određenim problemom. Svaki problem postaje manji kada se na zdrav način nosimo sa njim. Postoje i ljudi koji su stručni u rješavanju problema i koji mogu pomoći da stvari gledamo iz druge perspektive.

Ukažite na problem

Diskriminacija može da nas parališe, posebno kada je dio naše svakodnevnice. Neki problem se čini kao nerješiv jer se iznova ponavlja. Ali bitno je ukazati na njega. Udruženja mogu biti odlična pomoć za realizaciju projekata pomoću kojih se može ukazati na neki problem diskrimantorne prirode, a nekada je ipak najbolje riješenje obratiti se organima vlasti.

Ne bojte se progovoriti

Nije lako progovoriti o ličnim problemima, ali je nužno da bi se društvo mijenjalo. Ni meni samoj nije uvijek drago ponavljati skoro iste stvari, I to javno, ali samo tako se mijenja svijest društva. Diskriminacija se dešava iz nekog straha, posebno ako pojedinca društvo percipira kao ‘’drugačijeg’’, zbog toga dobar savjet je (ukoliko ste naišli na direktnu diskriminaciju) ukazati nekome da njihove riječi i ponašanja izazivaju negativna osjećanja.

Moć ignorisanja

Nekada je jednostavno najbolji savjet jednostavno ignorisati situaciju, posebno kada se radi o direktnoj diskriminaciji.  Piholozi kažu da ljudi imaju kognitivnu potrebu da razvrstavaju I kategorišu svijet oko sebe, pa tako i druge ljude. Zbog toga se često javlja diskriminacija. Znam dobro kako je svakodnevno voditi bitke protiv predrasuda, i apsolutno sam pobornik promjena i otvorenog dijaloga, ali nije dobro za mentalno zdravlje stalno biti spreman za borbu. Ukoliko situacija dopušta, jednostavno je najbolje je nekada jednostavno ignorisati tuđe neznanje.

Putovati sa invaliditetom

Jedna u nizu stigmatizacija vezanih za osobe sa invaliditetom jeste da ne mogu putovati ili da mnogo manje putuju nego ljudi koji nemaju izazove vezane za zdravlje. To naravno nije tačno. Od studentskih putovanja, pa do samostalnih i porodičnih putovanja, mogu reći da sam vidjela i doživjela razna mjesta. Naravno, na listi su još mnoga koja želim ‘’štrihirati’’.

Putovanja mogu sama po sebi biti izazov, od letova koji kasne, dugih sati u autobusima, duge vožnje automobilom i vozom…a izazovi kada putujete u invalidskim kolicima mogu biti još veći.

Ono što je prvenstveno izazov jeste kako uopće doći do transporta. Mnogi vidovi transportnih vozila nisu baš (ili nikako) prilagođena za osobe koje koriste invalidska kolica. Recimo, ne pamtim kada sam se ovdje u Bosni vozila vozom upravo zbog činjenice da mi ulaz nije prilagođen. Ni sa autobusima nije mnogo bolja situacija. Obično  ima nekoliko stepenica pri samom ulazu u autobus, a i kada se smjestite onda nema mnogo micanja, jer toalet nije pristupačan, a stanke iziskuju pomoć vozača da izvadi kolica iz prtljaga, pa onda opet treba uložiti napor da se uđe.

U drugim evropskim državama situacija je mnogo drugačija. Mnogo. Italija je država koja me iznova fascinira, koliko god puta je posjetila. Ne samo zbog osnovnih stvari koje povezujemo sa Italijom (hrana i umjetnost), već zbog drugačijeg pristupa koji imaju prema putnicima sa invaliditetom. Putovale smo mama i ja. Brzim vozom smo došle na odredište. Ono što je bilo bitno jeste samo se najaviti. Službenici na stanici su mi odmah omogućili rampu pomoću koje sam bez problema ušla. Toalet je također prostran za ulazak invalidskim kolicima. I to je zasigurno prvi savjet koji vam mogu dati- najava dolaska i objašnjenje situacije te dobro planiranje. Italijani se doista trude kada se govori o turizmu za osobe sa invaliditetom, tako da nije bilo većih problema. Doduše, imala sam privatni smještaj što je bila velika olakšavajuća okolnost. I kada su u pitanju putovanja u po Bosni preporučujem najavu, iako uslovi nisu idealni, sigurno je mnogo bolje pripremiti službenike autobuskih I željezničkih stanica ukoliko trebate pomoć pri ulasku u vozila. 

Ali, put u Tursku smo organizovali potpunosti samostalno, što je značilo naći adekvatan smještaj. Velika olakšavajuća okolnost je bila vožnja avionom, koja je uz najavu prošla bez problema. I naš sarajevski aerodrom se može pohvaliti pristupom i službenicima koji se pobrinu za putnike koje imaju smanjenu mobilnost. Od aerodrome do odredišta nas je prevezao kombi, također pristupačan. Za smještaj je ipak bilo malo teže dok smo pronašli hotel koji je ispunjavao sve uslove za moje potrebe. Ta čarobna zemlja nudi pregršt zabave, a iznenadilo me da su prilagodili i mjesta za koja u snu nisam mogla zamisliti da će biti dostupna. Jedno od najljepših mjesta koje odiše posebnom magijom je Cisterna bazilike, jedna od brojnih koje su bile izgrađene za vrijeme kada je Istanbul bio zvan Konstantinopol. Kosom stubišnom platformom sam se spustila i kao svaki drugi turista uživala u ljepoti višestoljetnih stubova. Za mjesta koja posjećujete usput nije potrebna posebna najava, a većina ih je doista prilagođena. Za vožnju gradom postoji više opcija, od prilagođenih autobusa i tramvaja, pa do broda kojim možete uživati u pogledu na Bosfor.

Velika pomoć pri ugodnijim putovanjima je tehnologija. Danas postoje razne aplikacije koje daju mnoštvo korisnih informacija kako bi se osobe sa invaliditetom bolje snašle. Aplikacija Wheelmate nudi korisnicima invalidskih kolica pregled pristupačnih toaleta i parkinga u njihovoj blizini. Također, uskoro će biti dostupna aplikacija pod nazivom Navability koja je u suštini Google mapa za korisnike invalidskih kolica koja u svojim podacima prikazuje prepreke i pristupačna mjesta.

Za druge oblike invaliditeta postoje razne aplikacije. Za slijepe i slobovidne osobe postoje aplikacije poput Nownav, Seeing Ai, KNFB Reader.  Za osobe sa oštećenjem sluha mogu koristiti aplikacije poput Tap Tap. Također, odlična aplikacija je Jaccede, koja služi kao platforma na kojoj korisnici mogu potražiti prodavnice, znamenitosti, restorane koji su prilagođeni njihovim potrebama i razmjenjivati iskustva.

Pristupačan turizam nije lagan za sprovesti, ali nije ni nemoguć. Relativno je mlada grana turizma, ali trud da se napravi promjena je vidljiv. Ipak, potpuna implementacija će tek biti moguća kada se u potpunosti budu shvatile potrebe svih osoba sa invaliditetom. Mjesta koja sam ja posjetila su razvijene zemlje koje ekonomski mogu priuštiti implementaciju tih promjena, ali na jednom globalnom nivou promjene neće biti moguće jer mnoge ekonomski nerazvijene zemlje još uvijek jednostavno nemaju sredstva. Ipak, vidi se trud razvijenih zemalja, posebno spremnost da se pruže razne ekonomske olakšice. Tako je većina muzeja i galerija koje sam ja posjetila u potpunosti besplatna za mene i za pratnju, te nema dosadnog čekanja u redovima. Fizičke barijere nisu jedini problem, treba se još mnogo truda uložiti u edukovanje svih turističkih djelatnika kada su u pitanju sve potrebe koje OSI mogu imati.

Nameće se pitanje, zašto se uopće truditi da se turizam prilagodi svima? Osim etičkih razloga (u turizmu bi svi trebali da uživaju), prilagođen turizam bi bio jako isplativa investicija. Da, postoje olakšice koje sam već navela i neke turističke atrakcije su za osobe sa invaliditetom besplatne, ali ipak se ekonomski mnogo isplati uložiti. Prema podacima Svjetske organizacije osoba sa invaliditetom, u svijetu 750 miliona ljudi ima neki invaliditet, a odrasle osobe sa invaliditetom su aktivni učesnici u svjetskoj ekonomiji. Veliki je broj OSI koji mogu putovati. Neprilagođenost turističke ponude često je uzrok zašto ne putuju mnogo više. Ekonomska računica je onda logična. Gubi se ogoroman profit koji bi se mogao zaraditi zbog neprilagođenosti. I OSI čine ogroman dio svjetske ekonomije, a na kraju plaćaju pošteno usluge koje se nude.

Prilagođenost nije samo odgovornost pojedinca, već bi trebala da bude zajednički projekat. Trebalo bi se na cijelu problematiku gledati mnogo opširnije. Veća komunikacija i otvorenost su po mom mišljenju od ključne važnosti. OSI moraju što glasnije izraziti svoje potrebe. Turizam pruža mogućnosti za promjenom, ali ta promjena će se dogoditi samo kada joj pristupimo zajedničkim snagama.

Personalna asistencija

Personalna asistencija je, kao i mnogi drugi aspekti invaliditeta, zanemarena. Za ovaj blog imam odličnu sagovornicu. Amelu Belestrieri sam upoznala prije nekoliko godina. Bio je ljetni dan. Pozvala me da uz kafu popunim anketu upravo o potrebama koje mogu i ne mogu sama da ispunim u svakodnevnom životu. Njena priča sa personalnom asistencijom (PA) počinje nakon nesreće zbog koje za ispunjen i samostalan život treba personalnog asistenta. I njen život je itekako ispunjen i samostalan. Zahvaljujući Amelinom trudu, tema personalne asistencije nije više nešto o čemu će se pričati onako usput. Amelino ogromno zalaganje ovu priču čini glasnijom i glasnijom.

Bili mi svjesni ili ne, svakome je potrebna neka asistencija. Da li će to biti u poslovnom ili u privatnom životu, oslanjamo se iz dana u dan na tuđu pomoć. Pa tako je i najbolje definisati personalnu asisitenciju kada govorimo i o invaliditetu. To je ukratko pomoć koja vodi do samostalnog života za osobe koje žive sa nekim težim oblikom invaliditeta.

‘’Živjeti s invaliditetom znači da vam je često potrebna podrška drugih ljudi. Personalna asistencija pruža mogućnost dobivanja podrške koja se može ograničiti na neophodna područja života.’’, kaže Amela.

‘’Personalna asistencija pruža mogućnost osobama s invaliditetom da oblikuju svoj život prema vlastitim željama, idejama i potrebama. Personalna asistencija obuhvata sva područja svakodnevnog života u kojima postoji potreba za podrškom. Ovo se odnosi na područja kao što su lična njega, svakodnevni život, podrška u domaćinstvu, pomoć u mobilnosti, administativni poslovi, promicanje i/ili održavanje zdravlja, komunikacijska pomoć i još mnogo toga.’’

Kroz historiju možemo promatrati mnoge modele koji su se javljali kada govorimo o poimanju invaliditeta. Dugo vremena su bili zastupljeni modeli milosrđa i medicinski model. Osobe sa invaliditetom su se tada promatrale kao bespomoćne osobe kojima je potrebna tuđa pomoć koju su im pružale ‘’empatične’’ I ‘’milosrdne’’ osobe. Danas zahvaljujući socijalnom modelu invaliditeta, personalni asistent nije neko ko pomoć pruža iz nekog ‘’milosrđa’’, već su to ljudi koje pojedinac sam bira.

,,U Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek se primjenjuje medicinski model procjenjivanja invaliditeta i samim tim se procjenjuje isključivo nesposobnost jedne osobe sa urođenim ili stečenim invaliditetom, a nikako preostale sposobnosti te osobe, što bi pružilo moguću prekvalifikaciju i zapošljavanje i odredilo potrebu za odgovarajućim servisima podrške, kao i potrebnim ortopedskim pomagalima, prilagođavanju životnog prostora te osobe u svrhu što samostalnijeg funkcionisanja.’’

‘’Osobe s invaliditetom biraju svoje personalne asistente samostalno kao pružatelje usluge. Izražavaju želje i ciljeve, određuju trajanje, lokaciju, vrstu i opseg usluga pružanja podrške.’’

Kao i svaki drugi posao, tako i za posao personalnih asistenata sklapa se ugovor, personalni asistent dobija platu, plaćaju se porezi i doprinosi, što ponovo puni državne budžete, povećava broj zaposlenih i smanjuje nivo siromaštva.

Personalna asisitencija pruža osobi sa invaliditetom potpunu kontrolu nad odlukom koge će zaposliti kao osobu koja će im asistirati u svakodnevnom životu. Ovaj vid asistencije je drugačiji od drugih jer daje ‘’poslodavcu’’ veću slobodu da asistenciju prilagodi svojim potrebama, a samim tim daje i moć da osoba kontroliše ko će joj pružati uslugu u svakodnevnim situacijama od odlaska u kupovinu, plaćanja računa, izlazaka, pratnje na putovanjima itd.

Personalna asistencija vodi do pozitvnih promjena u svim segmentima života, i to ne isključivo za osobu koja koristi te usluge, već gledajući širu sliku, dovodi do inkluzije u pravom smislu riječi. Samom inkluzijom se iskorištava  potencijal osobe koja koristi usluge PA, a osigurava se i posao osobi koja radi kao personalni asistent.

,,To omogućava osobama s invaliditetom da se intenzivnije integrišu u društvo. Sudjelujći svjesnije i odlučnije u životu (promovirajući inkluziju). Da bi to postigli trebate imati vaš vlastiti stan, u vlasništvu ili iznajmljen, aktivnosti u slobodno vrijeme, da vas posmatraju kao žene i muškarce (kao pojedinca!), kao brinuće, radne ljude, roditelje i djecu. Razlika od konvencionalnih usluga pomoći ili socijalnih usluga je ta što u personalnoj asistenciji inicijativa dolazi od dotičnih osoba i oni preuzimaju odgovornost da sami organizuju svoju asistenciju.’’

Danas u BiH kada govorimo o organizacijama koje su podrška  osobama sa težim oblicima invaliditeta, najzvučnija je Bosnian Doctors for Disabled. Ta nevladina organizacija je registrovana 2013. u partnerstvu sa Doctors for Disabled-Austria. Amela o organizaciji kaže:

''Upravljačke funkcije Udruženja su popunili/e saradnici/e sa teškim invaliditetom.
Podrška osobama sa teškim invaliditetom na čitavom području države preko DfD-A i DfD-BiH se sastojala od novčane podrške za preživljavanje, sponzorstava, preuzimanja troškova, prilagođavanja stambenog prostora, opremanja i uređaja za lakšu svakodnevnicu, kao i od uvođenja servisa „personalne asistencije (PA). Tokom implementacije projekta zaključeno je kako je ovaj servis od velikog značaja za osobe sa teškim invaliditetom. Na osnovu izuzetno pozitivnih individualnih i društvenih uticaja personalne asistencije sa jedne strane i nedostatnih zakonskih regulativa i podrške javnosti u BiH sa druge strane, personalna asistencija predstavlja važan segment rada za DfD-A i DfD-BiH.
Na osnovu našeg iskustva i praktičnog poznavanja situacije na licu mjesta, planiramo proširiti servis PA na više osoba sa invaliditetom, te kroz dalje obrazovanje učiniti ga profesionalnim, a naročito izrada opštih pretpostavki (procjena invaliditeta, finansiranje) za implementaciju na nivou čitave države i nametanje kroz ciljano lobiranje''

Upravo to lobiranje je važno da bi servisi od tolikog značaja bili nešto što neće biti eksluzivno samo za pojedince, već prava usluga na koju mogu u potpunosti računati svi kojima je PA doista potrebna. Često, nažalost, usluge PA graniče sa luksuzom koji si većina pojedinaca ne može priuštiti. A potreba ne smije da bude luksuz. U BiH je stanje još uvijek takvo da se za finansiranje oslanja na donacije. O vlastitom iskustvu Amela kaže:

‘’Moje vlastiti iskustvo… ja sam imala tu ludu sreću da kroz puku slučajnost, tako su mi rekli, "upadnem" u program podrške za osobe sa teškim invaliditetom u siromaštvu u BiH, koju je pružao prof.dr. Martin Salzer, renomirani ortopedski hirurg iz Austrije. To je bila neka 2003. godina, 3 godine nakon što sam doživjela nesreću kroz skok na glavu u bazen i dovela se u stanje kvadriplegije. Nakon 15 mjeseci bolnice i otpuštanja kući bez ikakve podrške (nisam imala ni kolica, ni krevet, niti osnovne stvari za život) dovela sam svoju porodicu zaista u stanje siromaštva, porodica koja je uvijek bila u dobrostojećem položaju pala je u duboko siromaštvo zahvaljujući nemaru države, korupcije i podmićivanja doktora, da vam vaše dijete održe u životu. Ta finansijska podrška od  nekin 100 € je bila dobrodošla, ali i dalje nije rješavala naše potrebe. Dvije godine kasnije upoznajem prof.dr. Martina Salzera, koji nakon toga pokreće prvi servis podrške personalne asistencije u BiH. Na početku nas je bilo 15 osoba sa invaliditetom na kojima je počeo pilot projekat "Personalna asistencija za osobe sa teškim invaliditetom u BiH". Ja sam to shvatila kao priliku i počela sam prihvatati sve izazove koje je život nudio, tako sam prihvatila ponudu da radim kao prevodilac na ovom pilot projektu (obzirom da sam poznavala njemački jezik prevodila sam dokumentaciju projekta za prof.dr. Salzera), završila sam fakultet, otvorila prevodilačku agenciju uz pomoć sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH, osnovala udruženje „Bosnian Doctors for Disabled“ zajedno sa prof.dr. Salzerom, upoznala ljubav svog života – mog sadašnjeg supruga – 2014. godine sam odselila od roditelja i počela sama da živim uz podršku personalne asistencije, putovala sam i putujem kada mi se god pruži prilika da promjenim sredinu, izlazila sam i ludovala vikendima, ispunjavala i ispunjavam svoje društvene obaveze, uredno plaćam poreze državi, kćerka sam, sestra, tetka, prijateljica, supruga i sve to mogu biti jer mi je pružena prilika da preuzmem svoj život uz svoje ruke zahvaljujući mogućnosti da zaposlim osobu koja će mi dati podršku u obavljanju fizičkih aktivnosti koje sama ne mogu. Mislim da je to samostalan život.’’

Ukoliko želite podržati ovu bitnu priču, možete da donirate sredstva na:

Bankovni račun za primanje donacija:
Bosanski doktori za osobe sa invaliditetom
Raiffeisen Bank DD
SWIFT: RZBABA2S
IBAN: BA391610000107940059

Invaliditet i sport

Svi smo svjesni ogromnih benefita koje sport donosi. Sport ne pridonosi samo poboljšanju tjelesne kondicije. Sportom stvaramo nova poznanstva, jačamo samopouzdanje, karakter, stvaramo prijateljstva, mogućnost putovanja. Prema podacima, 15% osoba u svijetu živi sa nekim oblikom invaliditeta. U brojkama to su milioni ljudi. To daje značaj pojmu ‘’adaptivni sport’’. Dakle, šta je adaptivni sport?

Adaptivni sport (ili parasport) je sport u kojem mogu učestvovati osobe sa invaliditetom. Iako se možda malo drugačije oslovljava, pruža iste te beneficije kao bilo koja druga vrsta sporta.

Danas sama zamisao da se osoba sa invaliditetom može aktivno baviti sportom nije više strana. Od sportskih igara na lokalnom nivou, pa do Paralompijskih igara, osobe sa svim vrstama invaliditeta aktivno sudjeluju u sportu.

Same paraolmpijske igre su nastale nakon Drugog svjetskog rata, kao vid rehabilitacije za vojnike koji su se vratili iz rata. Ono što je prvenstveno počelo kao sportski natjecaji između raznih bolnica, uskoro prerasta u nešto mnogo veće, tako da od 1960-te godine Paraolmpijske igre postaju dijelom svijeta sporta. Danas sport pored svojih benefita koje sam već spomenula, vid je i reintegracije i inkluzije. Posebno služi osobama koje su invaliditet stekle kasnije u životu.

Ono što se u početku dešavalo, jeste nepostojanje adekvatne asistivne opreme za osobe sa invaliditetom. Teška invalidska kolica u kojima se pojedinac nije mogao sa lakoćom kretati, proteze za amputirce koje su bile neugodne i za svakodnevne aktivnosti, a kamoli za bavljenje sportom. To napokon nije više slučaj, oprema koju koriste sportisti sa invaliditetom je velikog kvaliteta, te omogućava da se postignu rezultati kakve sportisti sa tipičnim tijelima ne bi mogli postići. Mnogi zagovaraju da su sportska pomagala kakve koriste Paraolimpijci budućnost kojoj će svi sportisti težiti i koja će promijeniti svijet sporta.

Kakvo je stanje u BiH kada govorimo o inkluzivnom sportu? Iako smo mala država koja izdvaja mnogo manje sredstava za sport (a kamoli za inkluzivni sport) od drugih evropskih država, ipak se možemo pohvaliti veoma kvalitetnim sportistima. Sama nisam veliki ljubitelj sporta, moj fizički angažman se svodi na kućni pilates kada sam raspoložena, ali sam jako ponosna na sve ljude koji ozbiljno shvataju sport i koji se zalažu za kvalitet inkluzivnog sporta.

Možda najzvučnije ime vezano za inkluzivni sport je plaivački klub Spid. O ovom klubu se mnogo govorilo i pisalo, posebno zbog velikog zalaganja trenera da ova priča inkluzije nastavi. I rezultati tog zalaganja su itekako vidljivi. 2018. proveden je veliki projekat ‘’Plivanje kao terapija i integracija za osobe sa posebnim potrebama’’, koji je finansirala Općina Stari Grad Sarajevo. Taj projekat je omogućio besplatne časove plivanja za 20 mališana, te pokazalo spremnost vlasti da podrže inkluzivnost u sportu. Rezultati koje ovaj plivački klub stvara su doista impresivni, a njihovo zalaganje se vidi i u prvom međunarodnom paraplivačkom takmičenju koji su organizovali 2019-te godine. Značaj ovog takmičenja je ogroman jer nikada prije BiH nije bila domaćin za takvu vrstu takmičenja. Njihov slogan ‘’U vodi smo svi jednaki’’ doista je sproveden u djelo. Upravo je voda odlično okruženje u kojem svi možemo biti jednaki jer različitim vrstama tijela i zdravstvenih nivoa daje mogućnost da se na jednak način iskažu.

Bosna i Hercegovina se također može pohvaliti i uspjehom na snježnim disciplinama. Mlada skijašica Ilma Kazazić je predstavljala BiH na  Zimskim Paralompijskim igrama.

Veliki pomak u inkluzivnom sportu dešava se zahvaljujući Specijalnom Olimpijadi Bosne i Hercegovine koja omogućava pripremu i natjecanja za za djecu i odrasle sa intelektualnim teškoćama. Već je u svijetu prihvaćen sport osoba koje imaju neki fizički invaliditet, zato je Specijalna olimpijada od velikog značaja u poboljšanju psihofizičkog zdravlja osoba sa intelektualnim teškoćama. Ovaj organizacija već punih 50 godina stavlja fokus na sposobnosti učesnika, a ne na teškoće, a različitosti slavi. Specijalna olimpijada djeluje na globalnom nivou sa učesnicima iz 172 zemlje.

Sport u kontekstu invaliditeta je značajan koliko i sport u bilo kojem drugom kontekstu. Najbolja stavka sporta jeste da mijenja stvarnost. Mijenja naš pogled na svijet, a društvu daje novu percepciju osoba sa invaliditetom. Često društvo posmatra OSI kroz samo jednu dimenziju (dimenziju invaliditeta,) a zahvaljujući sportu stvara se prostor da se percepcija na osobe sa invaliditetom mijenja.

Invaliditet: redefiniranje stereotipa

Zovem se Merima (za bliske ljude Mimi), završavam master studij Italijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomirala sam Historiju umjetnosti, hobi mi je slikanje i rođena sam sa spinom bifidom. Spina bifida je oštećenje kičmenog stuba i vjerovatno prva karakteristika koju ljudi primijete na meni. Zbog otežane mobilnost koristim invalidska kolica više od deset godina. Ta kolica koja su za mene sredstvo koje mi olakšava život predmet su skoro svakodnevnih reakcija, bilo da se radi o pogledima, komentarima ili pitanjima. Moje tijelo, ono što to tijelo može ili ne može protiv moje volje često postaje centar interesovanja i rasprave. Raspon komentara je velik, a često ‘’pozitivni’’ komentari su oni koji najviše iritiraju. Nerijetko mi se desi da mi ljudi čestitaju jednostavno zato što sam izašla iz kuće, a sasvim normalne situacije poput noćnog izlaska sa prijateljima postaju povod za hvalospjev.

Sve tragikomične situacijekoje su dio moje svakodnevnice su me nagnale da ovim blogom doprinesem zdravoj raspravi, podjeli iskustava, prikazu realnosti bez filtera i rušenju stereotipa.

Dakle, krenimo sa pojmom invaliditeta. Kako definisati taj ‘’strašni’’ pojam?

Invaliditet se najčešće definiše kao onesposobljenje ili oštećenje nekog dijela tijela pri čemu je normalna životna aktivnost otežana. Sinonimi su negativni: nemoćnost, bolest, nedostatak, nemogućost. Definicija invaliditeta  je tako negativna da prvenstveno izaziva strah. Kao osoba koja živi cijeli život sa tjelesnim invalidtetom ovo mi se čini smiješnim jer realnost je drugačija.

Kroz historiju su bili prisutni razni društveni modeli invaliditeta, a ovaj koji postji i danas se zove socijalni model. On je nastao sedamsdesetih godina dvadesetog stoljeća kao reakcija na nezadovoljstvo koje su OSI osjećale u društvu.Socijalni model se bazira na tome da gleda nedostatke u društvu kao problem, a ne osobe sa invaliditetom.  Današnji model pruža veće mogućnosti kada govorimo o samostalnosti, financijskoj sigurnosti, boljoj kvaliteti života. Svi znamo da u BiH stanje nije idealno što se tiče mnogo toga,a invaliditet je u posebnoj kategoriji. Ipak, mnogo je bolje nego što je bilo.

Osim suludih komentara (‘’Ah, sine, imamo i mi kući jednog takvog’’), ono što se iznova dešava jeste projeciranje svog viđenja stvarnosti na mene i moje tijelo. U svom tijelu živim već punih 28 godina, znam tačno šta može, a šta ne.  Svoje tijelo ne doživljavam uopće kao ‘’nesposobno’’ kao što ga ne takvim ne doživljava nijedna osoba sa invaliditetom koju poznajem.  Štaviše, osobe sa invaliditetom koje ja poznajem su izuzetno uspješne i afrimisane, a sa svojim invaliditetom se nose na sebi svojestven način. I to je ono što najviše smeta u cijeloj priči oko invaliditeta. Trpanje u tu jednu imaginarnu ladicu nešto što je u potpunosti individulano.  To neminovno vodi kad objektifikaciji. Svi smo čuli za seksulanu, spolnu i rasnu objektifikaciju, ali premalo se priča o objektifikaciji  u kontekstu invaliditeta. Sjajna aktivstikinja Stella Young je upotrijebila pojam ‘’inspiracijska pornografija’’ želeći da objasni kako se na osobe sa invaliditetom gleda kao na inspiraciju mnogo puta jednostavno samo jer postoje.  Biti inspiracija po sebi nije loša stvar, i mene mnoge osobe (sa invaliditetom ili bez) inspirišu,  ali je loše kada ta inspiracija postoji da bi koristila samo jednoj grupi ljudi i kada dehumanizira drugu.  Inspiracija bi trebala da tjera na promjenu, a ne samo da da osobama koje namaju invaliditet utjehu što nisu u istoj situaciji.  

Istina je da invaliditet ne čini osobu posebnom. Niti toliko drugačijom. Tjera jednostavno na domišljatost  i na maštovitost. Tjera da svakodnevne prepreke pređeš bez da doživiš mali million nervnih slomova. Tjera da malo drugačije sagledaš razne situacije. Tjera te da budeš zahvalniji na ljudima koje imaš oko sebe koji će ti pomoći kad treba da napušeš gumu.