Zovem se Merima (za
bliske ljude Mimi), završavam master studij Italijanskog jezika i književnosti
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomirala sam Historiju umjetnosti, hobi
mi je slikanje i rođena sam sa spinom bifidom. Spina bifida je oštećenje
kičmenog stuba i vjerovatno prva karakteristika koju ljudi primijete na meni. Zbog
otežane mobilnost koristim invalidska kolica više od deset godina. Ta kolica
koja su za mene sredstvo koje mi olakšava život predmet su skoro svakodnevnih
reakcija, bilo da se radi o pogledima, komentarima ili pitanjima. Moje tijelo,
ono što to tijelo može ili ne može protiv moje volje često postaje centar
interesovanja i rasprave. Raspon komentara je velik, a često ‘’pozitivni’’
komentari su oni koji najviše iritiraju. Nerijetko mi se desi da mi ljudi
čestitaju jednostavno zato što sam izašla iz kuće, a sasvim normalne situacije
poput noćnog izlaska sa prijateljima postaju povod za hvalospjev.
Sve tragikomične
situacijekoje su dio moje svakodnevnice su me nagnale da ovim blogom doprinesem
zdravoj raspravi, podjeli iskustava, prikazu realnosti bez filtera i rušenju
stereotipa.
Dakle, krenimo sa
pojmom invaliditeta. Kako definisati taj ‘’strašni’’ pojam?
Invaliditet se najčešće
definiše kao onesposobljenje ili oštećenje nekog dijela tijela pri čemu je
normalna životna aktivnost otežana. Sinonimi su negativni: nemoćnost, bolest,
nedostatak, nemogućost. Definicija invaliditeta je tako negativna da prvenstveno izaziva
strah. Kao osoba koja živi cijeli život sa tjelesnim invalidtetom ovo mi se
čini smiješnim jer realnost je drugačija.
Kroz historiju su bili
prisutni razni društveni modeli invaliditeta, a ovaj koji postji i danas se
zove socijalni model. On je nastao sedamsdesetih godina dvadesetog stoljeća kao
reakcija na nezadovoljstvo koje su OSI osjećale u društvu.Socijalni model se
bazira na tome da gleda nedostatke u društvu kao problem, a ne osobe sa
invaliditetom. Današnji model pruža veće
mogućnosti kada govorimo o samostalnosti, financijskoj sigurnosti, boljoj
kvaliteti života. Svi znamo da u BiH stanje nije idealno što se tiče mnogo
toga,a invaliditet je u posebnoj kategoriji. Ipak, mnogo je bolje nego što je
bilo.
Osim suludih komentara
(‘’Ah, sine, imamo i mi kući jednog takvog’’), ono što se iznova dešava jeste
projeciranje svog viđenja stvarnosti na mene i moje tijelo. U svom tijelu živim
već punih 28 godina, znam tačno šta može, a šta ne. Svoje tijelo ne doživljavam uopće kao
‘’nesposobno’’ kao što ga ne takvim ne doživljava nijedna osoba sa
invaliditetom koju poznajem. Štaviše,
osobe sa invaliditetom koje ja poznajem su izuzetno uspješne i afrimisane, a sa
svojim invaliditetom se nose na sebi svojestven način. I to je ono što najviše
smeta u cijeloj priči oko invaliditeta. Trpanje u tu jednu imaginarnu ladicu nešto
što je u potpunosti individulano. To
neminovno vodi kad objektifikaciji. Svi smo čuli za seksulanu, spolnu i rasnu
objektifikaciju, ali premalo se priča o objektifikaciji u kontekstu invaliditeta. Sjajna aktivstikinja
Stella Young je upotrijebila pojam ‘’inspiracijska pornografija’’ želeći da
objasni kako se na osobe sa invaliditetom gleda kao na inspiraciju mnogo puta
jednostavno samo jer postoje. Biti
inspiracija po sebi nije loša stvar, i mene mnoge osobe (sa invaliditetom ili
bez) inspirišu, ali je loše kada ta
inspiracija postoji da bi koristila samo jednoj grupi ljudi i kada dehumanizira
drugu. Inspiracija bi trebala da tjera
na promjenu, a ne samo da da osobama koje namaju invaliditet utjehu što nisu u
istoj situaciji.
Istina je da invaliditet
ne čini osobu posebnom. Niti toliko drugačijom. Tjera jednostavno na
domišljatost i na maštovitost. Tjera da
svakodnevne prepreke pređeš bez da doživiš mali million nervnih slomova. Tjera
da malo drugačije sagledaš razne situacije. Tjera te da budeš zahvalniji na
ljudima koje imaš oko sebe koji će ti pomoći kad treba da napušeš gumu.
No comments:
Post a Comment