Personalna asistencija je, kao i mnogi drugi aspekti invaliditeta,
zanemarena. Za ovaj blog imam odličnu sagovornicu. Amelu Belestrieri sam
upoznala prije nekoliko godina. Bio je ljetni dan. Pozvala me da uz kafu
popunim anketu upravo o potrebama koje mogu i ne mogu sama da ispunim u
svakodnevnom životu. Njena priča sa personalnom asistencijom (PA) počinje nakon
nesreće zbog koje za ispunjen i samostalan život treba personalnog asistenta. I
njen život je itekako ispunjen i samostalan. Zahvaljujući Amelinom trudu, tema
personalne asistencije nije više nešto o čemu će se pričati onako usput. Amelino
ogromno zalaganje ovu priču čini glasnijom i glasnijom.
Bili mi svjesni ili ne, svakome je potrebna neka asistencija. Da li će to
biti u poslovnom ili u privatnom životu, oslanjamo se iz dana u dan na tuđu
pomoć. Pa tako je i najbolje definisati personalnu asisitenciju kada govorimo i
o invaliditetu. To je ukratko pomoć koja vodi do samostalnog života za osobe
koje žive sa nekim težim oblikom invaliditeta.
‘’Živjeti s
invaliditetom znači da vam je često potrebna podrška drugih ljudi. Personalna
asistencija pruža mogućnost dobivanja podrške koja se može ograničiti na
neophodna područja života.’’, kaže Amela.
‘’Personalna
asistencija pruža mogućnost osobama s invaliditetom da oblikuju svoj život
prema vlastitim željama, idejama i potrebama. Personalna asistencija obuhvata
sva područja svakodnevnog života u kojima postoji potreba za podrškom. Ovo se
odnosi na područja kao što su lična njega, svakodnevni život, podrška u
domaćinstvu, pomoć u mobilnosti, administativni poslovi, promicanje i/ili
održavanje zdravlja, komunikacijska pomoć i još mnogo toga.’’
Kroz historiju
možemo promatrati mnoge modele koji su se javljali kada govorimo o poimanju
invaliditeta. Dugo vremena su bili zastupljeni modeli milosrđa i medicinski
model. Osobe sa invaliditetom su se tada promatrale kao bespomoćne osobe kojima
je potrebna tuđa pomoć koju su im pružale ‘’empatične’’ I ‘’milosrdne’’ osobe.
Danas zahvaljujući socijalnom modelu invaliditeta, personalni asistent nije
neko ko pomoć pruža iz nekog ‘’milosrđa’’, već su to ljudi koje pojedinac sam
bira.
,,U Bosni i
Hercegovini nažalost još uvijek se primjenjuje medicinski model procjenjivanja
invaliditeta i samim tim se procjenjuje isključivo nesposobnost jedne osobe sa
urođenim ili stečenim invaliditetom, a nikako preostale sposobnosti te osobe,
što bi pružilo moguću prekvalifikaciju i zapošljavanje i odredilo potrebu za
odgovarajućim servisima podrške, kao i potrebnim ortopedskim pomagalima,
prilagođavanju životnog prostora te osobe u svrhu što samostalnijeg
funkcionisanja.’’
‘’Osobe s
invaliditetom biraju svoje personalne asistente samostalno kao pružatelje
usluge. Izražavaju želje i ciljeve, određuju trajanje, lokaciju, vrstu i opseg
usluga pružanja podrške.’’
Kao i svaki drugi
posao, tako i za posao personalnih asistenata sklapa se ugovor, personalni
asistent dobija platu, plaćaju se porezi i doprinosi, što ponovo puni državne
budžete, povećava broj zaposlenih i smanjuje nivo siromaštva.
Personalna
asisitencija pruža osobi sa invaliditetom potpunu kontrolu nad odlukom koge će
zaposliti kao osobu koja će im asistirati u svakodnevnom životu. Ovaj vid
asistencije je drugačiji od drugih jer daje ‘’poslodavcu’’ veću slobodu da
asistenciju prilagodi svojim potrebama, a samim tim daje i moć da osoba
kontroliše ko će joj pružati uslugu u svakodnevnim situacijama od odlaska u
kupovinu, plaćanja računa, izlazaka, pratnje na putovanjima itd.
Personalna
asistencija vodi do pozitvnih promjena u svim segmentima života, i to ne
isključivo za osobu koja koristi te usluge, već gledajući širu sliku, dovodi do
inkluzije u pravom smislu riječi. Samom inkluzijom se iskorištava potencijal osobe koja koristi usluge PA, a
osigurava se i posao osobi koja radi kao personalni asistent.
,,To omogućava
osobama s invaliditetom da se intenzivnije integrišu u društvo. Sudjelujći svjesnije
i odlučnije u životu (promovirajući inkluziju). Da bi to postigli trebate imati
vaš vlastiti stan, u vlasništvu ili iznajmljen, aktivnosti u slobodno vrijeme,
da vas posmatraju kao žene i muškarce (kao pojedinca!), kao brinuće, radne
ljude, roditelje i djecu. Razlika od konvencionalnih usluga pomoći ili
socijalnih usluga je ta što u personalnoj asistenciji inicijativa dolazi od dotičnih
osoba i oni preuzimaju odgovornost da sami organizuju svoju asistenciju.’’
Danas u BiH kada
govorimo o organizacijama koje su podrška
osobama sa težim oblicima invaliditeta, najzvučnija je Bosnian Doctors for Disabled. Ta nevladina organizacija je
registrovana 2013. u partnerstvu sa Doctors for Disabled-Austria. Amela o
organizaciji kaže:
''Upravljačke funkcije Udruženja su popunili/e saradnici/e sa
teškim invaliditetom.
Podrška osobama sa teškim invaliditetom na čitavom
području države preko DfD-A i DfD-BiH se sastojala od novčane podrške za
preživljavanje, sponzorstava, preuzimanja troškova, prilagođavanja stambenog
prostora, opremanja i uređaja za lakšu svakodnevnicu, kao i od uvođenja servisa
„personalne asistencije (PA). Tokom implementacije projekta zaključeno je kako
je ovaj servis od velikog značaja za osobe sa teškim invaliditetom. Na osnovu
izuzetno pozitivnih individualnih i društvenih uticaja personalne asistencije
sa jedne strane i nedostatnih zakonskih regulativa i podrške javnosti u BiH sa
druge strane, personalna asistencija predstavlja važan segment rada za DfD-A i
DfD-BiH.
Na osnovu našeg iskustva i praktičnog poznavanja
situacije na licu mjesta, planiramo proširiti servis PA na više osoba sa
invaliditetom, te kroz dalje obrazovanje učiniti ga profesionalnim, a naročito
izrada opštih pretpostavki (procjena invaliditeta, finansiranje) za
implementaciju na nivou čitave države i nametanje kroz ciljano lobiranje''
Upravo to lobiranje je važno da bi servisi od tolikog značaja
bili nešto što neće biti eksluzivno samo za pojedince, već prava usluga na koju
mogu u potpunosti računati svi kojima je PA doista potrebna. Često, nažalost,
usluge PA graniče sa luksuzom koji si većina pojedinaca ne može priuštiti. A
potreba ne smije da bude luksuz. U BiH je stanje još uvijek takvo da se za
finansiranje oslanja na donacije. O vlastitom iskustvu Amela kaže:
‘’Moje vlastiti iskustvo… ja sam imala tu ludu sreću da kroz puku
slučajnost, tako su mi rekli, "upadnem" u program podrške za osobe sa
teškim invaliditetom u siromaštvu u BiH, koju je pružao prof.dr. Martin Salzer,
renomirani ortopedski hirurg iz Austrije. To je bila neka 2003. godina, 3
godine nakon što sam doživjela nesreću kroz skok na glavu u bazen i dovela se u
stanje kvadriplegije. Nakon 15 mjeseci bolnice i otpuštanja kući bez ikakve
podrške (nisam imala ni kolica, ni krevet, niti osnovne stvari za život) dovela
sam svoju porodicu zaista u stanje siromaštva, porodica koja je uvijek bila u
dobrostojećem položaju pala je u duboko siromaštvo zahvaljujući nemaru države,
korupcije i podmićivanja doktora, da vam vaše dijete održe u životu. Ta
finansijska podrška od nekin 100 € je
bila dobrodošla, ali i dalje nije rješavala naše potrebe. Dvije godine kasnije
upoznajem prof.dr. Martina Salzera, koji nakon toga pokreće prvi servis podrške
personalne asistencije u BiH. Na početku nas je bilo 15 osoba sa invaliditetom
na kojima je počeo pilot projekat "Personalna asistencija za osobe sa
teškim invaliditetom u BiH". Ja sam to shvatila kao priliku i počela sam prihvatati
sve izazove koje je život nudio, tako sam prihvatila ponudu da radim kao
prevodilac na ovom pilot projektu (obzirom da sam poznavala njemački jezik
prevodila sam dokumentaciju projekta za prof.dr. Salzera), završila sam
fakultet, otvorila prevodilačku agenciju uz pomoć sredstava Fonda za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH,
osnovala udruženje „Bosnian Doctors for
Disabled“ zajedno sa prof.dr. Salzerom, upoznala ljubav svog života –
mog sadašnjeg supruga – 2014. godine sam odselila od roditelja i počela sama da
živim uz podršku personalne asistencije, putovala sam i putujem kada mi se god
pruži prilika da promjenim sredinu, izlazila sam i ludovala vikendima,
ispunjavala i ispunjavam svoje društvene obaveze, uredno plaćam poreze državi,
kćerka sam, sestra, tetka, prijateljica, supruga i sve to mogu biti jer mi je
pružena prilika da preuzmem svoj život uz svoje ruke zahvaljujući mogućnosti da
zaposlim osobu koja će mi dati podršku u obavljanju fizičkih aktivnosti koje
sama ne mogu. Mislim da je to samostalan život.’’
Ukoliko
želite podržati ovu bitnu priču, možete da donirate sredstva na:
Bankovni račun za primanje donacija:
Bosanski doktori za osobe sa invaliditetom
Raiffeisen Bank DD
SWIFT: RZBABA2S
IBAN: BA391610000107940059