Personalna asistencija

Personalna asistencija je, kao i mnogi drugi aspekti invaliditeta, zanemarena. Za ovaj blog imam odličnu sagovornicu. Amelu Belestrieri sam upoznala prije nekoliko godina. Bio je ljetni dan. Pozvala me da uz kafu popunim anketu upravo o potrebama koje mogu i ne mogu sama da ispunim u svakodnevnom životu. Njena priča sa personalnom asistencijom (PA) počinje nakon nesreće zbog koje za ispunjen i samostalan život treba personalnog asistenta. I njen život je itekako ispunjen i samostalan. Zahvaljujući Amelinom trudu, tema personalne asistencije nije više nešto o čemu će se pričati onako usput. Amelino ogromno zalaganje ovu priču čini glasnijom i glasnijom.

Bili mi svjesni ili ne, svakome je potrebna neka asistencija. Da li će to biti u poslovnom ili u privatnom životu, oslanjamo se iz dana u dan na tuđu pomoć. Pa tako je i najbolje definisati personalnu asisitenciju kada govorimo i o invaliditetu. To je ukratko pomoć koja vodi do samostalnog života za osobe koje žive sa nekim težim oblikom invaliditeta.

‘’Živjeti s invaliditetom znači da vam je često potrebna podrška drugih ljudi. Personalna asistencija pruža mogućnost dobivanja podrške koja se može ograničiti na neophodna područja života.’’, kaže Amela.

‘’Personalna asistencija pruža mogućnost osobama s invaliditetom da oblikuju svoj život prema vlastitim željama, idejama i potrebama. Personalna asistencija obuhvata sva područja svakodnevnog života u kojima postoji potreba za podrškom. Ovo se odnosi na područja kao što su lična njega, svakodnevni život, podrška u domaćinstvu, pomoć u mobilnosti, administativni poslovi, promicanje i/ili održavanje zdravlja, komunikacijska pomoć i još mnogo toga.’’

Kroz historiju možemo promatrati mnoge modele koji su se javljali kada govorimo o poimanju invaliditeta. Dugo vremena su bili zastupljeni modeli milosrđa i medicinski model. Osobe sa invaliditetom su se tada promatrale kao bespomoćne osobe kojima je potrebna tuđa pomoć koju su im pružale ‘’empatične’’ I ‘’milosrdne’’ osobe. Danas zahvaljujući socijalnom modelu invaliditeta, personalni asistent nije neko ko pomoć pruža iz nekog ‘’milosrđa’’, već su to ljudi koje pojedinac sam bira.

,,U Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek se primjenjuje medicinski model procjenjivanja invaliditeta i samim tim se procjenjuje isključivo nesposobnost jedne osobe sa urođenim ili stečenim invaliditetom, a nikako preostale sposobnosti te osobe, što bi pružilo moguću prekvalifikaciju i zapošljavanje i odredilo potrebu za odgovarajućim servisima podrške, kao i potrebnim ortopedskim pomagalima, prilagođavanju životnog prostora te osobe u svrhu što samostalnijeg funkcionisanja.’’

‘’Osobe s invaliditetom biraju svoje personalne asistente samostalno kao pružatelje usluge. Izražavaju želje i ciljeve, određuju trajanje, lokaciju, vrstu i opseg usluga pružanja podrške.’’

Kao i svaki drugi posao, tako i za posao personalnih asistenata sklapa se ugovor, personalni asistent dobija platu, plaćaju se porezi i doprinosi, što ponovo puni državne budžete, povećava broj zaposlenih i smanjuje nivo siromaštva.

Personalna asisitencija pruža osobi sa invaliditetom potpunu kontrolu nad odlukom koge će zaposliti kao osobu koja će im asistirati u svakodnevnom životu. Ovaj vid asistencije je drugačiji od drugih jer daje ‘’poslodavcu’’ veću slobodu da asistenciju prilagodi svojim potrebama, a samim tim daje i moć da osoba kontroliše ko će joj pružati uslugu u svakodnevnim situacijama od odlaska u kupovinu, plaćanja računa, izlazaka, pratnje na putovanjima itd.

Personalna asistencija vodi do pozitvnih promjena u svim segmentima života, i to ne isključivo za osobu koja koristi te usluge, već gledajući širu sliku, dovodi do inkluzije u pravom smislu riječi. Samom inkluzijom se iskorištava  potencijal osobe koja koristi usluge PA, a osigurava se i posao osobi koja radi kao personalni asistent.

,,To omogućava osobama s invaliditetom da se intenzivnije integrišu u društvo. Sudjelujći svjesnije i odlučnije u životu (promovirajući inkluziju). Da bi to postigli trebate imati vaš vlastiti stan, u vlasništvu ili iznajmljen, aktivnosti u slobodno vrijeme, da vas posmatraju kao žene i muškarce (kao pojedinca!), kao brinuće, radne ljude, roditelje i djecu. Razlika od konvencionalnih usluga pomoći ili socijalnih usluga je ta što u personalnoj asistenciji inicijativa dolazi od dotičnih osoba i oni preuzimaju odgovornost da sami organizuju svoju asistenciju.’’

Danas u BiH kada govorimo o organizacijama koje su podrška  osobama sa težim oblicima invaliditeta, najzvučnija je Bosnian Doctors for Disabled. Ta nevladina organizacija je registrovana 2013. u partnerstvu sa Doctors for Disabled-Austria. Amela o organizaciji kaže:

''Upravljačke funkcije Udruženja su popunili/e saradnici/e sa teškim invaliditetom.
Podrška osobama sa teškim invaliditetom na čitavom području države preko DfD-A i DfD-BiH se sastojala od novčane podrške za preživljavanje, sponzorstava, preuzimanja troškova, prilagođavanja stambenog prostora, opremanja i uređaja za lakšu svakodnevnicu, kao i od uvođenja servisa „personalne asistencije (PA). Tokom implementacije projekta zaključeno je kako je ovaj servis od velikog značaja za osobe sa teškim invaliditetom. Na osnovu izuzetno pozitivnih individualnih i društvenih uticaja personalne asistencije sa jedne strane i nedostatnih zakonskih regulativa i podrške javnosti u BiH sa druge strane, personalna asistencija predstavlja važan segment rada za DfD-A i DfD-BiH.
Na osnovu našeg iskustva i praktičnog poznavanja situacije na licu mjesta, planiramo proširiti servis PA na više osoba sa invaliditetom, te kroz dalje obrazovanje učiniti ga profesionalnim, a naročito izrada opštih pretpostavki (procjena invaliditeta, finansiranje) za implementaciju na nivou čitave države i nametanje kroz ciljano lobiranje''

Upravo to lobiranje je važno da bi servisi od tolikog značaja bili nešto što neće biti eksluzivno samo za pojedince, već prava usluga na koju mogu u potpunosti računati svi kojima je PA doista potrebna. Često, nažalost, usluge PA graniče sa luksuzom koji si većina pojedinaca ne može priuštiti. A potreba ne smije da bude luksuz. U BiH je stanje još uvijek takvo da se za finansiranje oslanja na donacije. O vlastitom iskustvu Amela kaže:

‘’Moje vlastiti iskustvo… ja sam imala tu ludu sreću da kroz puku slučajnost, tako su mi rekli, "upadnem" u program podrške za osobe sa teškim invaliditetom u siromaštvu u BiH, koju je pružao prof.dr. Martin Salzer, renomirani ortopedski hirurg iz Austrije. To je bila neka 2003. godina, 3 godine nakon što sam doživjela nesreću kroz skok na glavu u bazen i dovela se u stanje kvadriplegije. Nakon 15 mjeseci bolnice i otpuštanja kući bez ikakve podrške (nisam imala ni kolica, ni krevet, niti osnovne stvari za život) dovela sam svoju porodicu zaista u stanje siromaštva, porodica koja je uvijek bila u dobrostojećem položaju pala je u duboko siromaštvo zahvaljujući nemaru države, korupcije i podmićivanja doktora, da vam vaše dijete održe u životu. Ta finansijska podrška od  nekin 100 € je bila dobrodošla, ali i dalje nije rješavala naše potrebe. Dvije godine kasnije upoznajem prof.dr. Martina Salzera, koji nakon toga pokreće prvi servis podrške personalne asistencije u BiH. Na početku nas je bilo 15 osoba sa invaliditetom na kojima je počeo pilot projekat "Personalna asistencija za osobe sa teškim invaliditetom u BiH". Ja sam to shvatila kao priliku i počela sam prihvatati sve izazove koje je život nudio, tako sam prihvatila ponudu da radim kao prevodilac na ovom pilot projektu (obzirom da sam poznavala njemački jezik prevodila sam dokumentaciju projekta za prof.dr. Salzera), završila sam fakultet, otvorila prevodilačku agenciju uz pomoć sredstava Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH, osnovala udruženje „Bosnian Doctors for Disabled“ zajedno sa prof.dr. Salzerom, upoznala ljubav svog života – mog sadašnjeg supruga – 2014. godine sam odselila od roditelja i počela sama da živim uz podršku personalne asistencije, putovala sam i putujem kada mi se god pruži prilika da promjenim sredinu, izlazila sam i ludovala vikendima, ispunjavala i ispunjavam svoje društvene obaveze, uredno plaćam poreze državi, kćerka sam, sestra, tetka, prijateljica, supruga i sve to mogu biti jer mi je pružena prilika da preuzmem svoj život uz svoje ruke zahvaljujući mogućnosti da zaposlim osobu koja će mi dati podršku u obavljanju fizičkih aktivnosti koje sama ne mogu. Mislim da je to samostalan život.’’

Ukoliko želite podržati ovu bitnu priču, možete da donirate sredstva na:

Bankovni račun za primanje donacija:
Bosanski doktori za osobe sa invaliditetom
Raiffeisen Bank DD
SWIFT: RZBABA2S
IBAN: BA391610000107940059